Gospić

Gospić je grad u Hrvatskoj. Središte je Ličko-senjske županije kao i sjedište Gospićko-senjske biskupije.

Grad Gospić je grad u središnjem dijelu Like, smješten na ocjeditoj zaravni uz rijeku Novčicu. Prostire se na površini od 967 km2, dimenzija cca 42 km u smjeru jugoistok-sjeverozapad i cca 33 km u pravcu sjeveroistok-jugozapad

Područje Gospića i njegove okolice naseljeno je od pretpovijesti (u starije kameno doba, te u kontinuitetu u brončano i željezno doba). Dokaz tomu su brojni arheološki nalazi, što se posebice odnosi na željeznodobno pleme Japoda.

U antičko doba, ovaj je prostor obilježen jednom od najznačajnijih prometnih komunikacija što je iz unutrašnjosti (Siscia), kontinentalnim pravcem vodila prema jugu i morskoj obali (Salona).

Pokazatelji o razdoblju hrvatskih narodnih vladara i stvaranju hrvatske države su ulomci starohrvatskog pletera, pronađeni u nekoliko stilskih i vremenskih odrednica na nekoliko lokaliteta u neposrednoj blizini Gospića. Oni nas ujedno upućuju i na brojne sakralne građevine i kršćansku pripadnost stanovništva ovog prostora u srednjem vijeku.

Od 11. stoljeća jačaju plemenitaške obitelji, koje uz gospodarski razvitak, grade svoje dobro utvrđene gradove - burgove, te u njima razvijaju kulturne i duhovne tekovine ondašnjeg doba. Obitelji su to Tolimirovića, Mogorovića, Tugomirića, Disislavića i drugih.

Začetke naselja današnjeg grada otkrivamo u ispravi iz 1263. godine, u kojoj kralj ugovara zamjenu posjeda s ličkim županom Petrom Tolimirovićem, u kojoj se između ostalih, spominje i naselje Kaseg, a kasnije Kasezi, na lijevoj obali rijeke Like, pored potoka Novčice.

U vrijeme turskih prodora Kasezi se raseljavaju, te nanovo naseljavaju, sudeći po riječima putopisca koncem 18. stoljeća koji spominjući Gospić, govore o gradu koji "bijaše prije kukavni turski grad", u kojem "Grci" imaju malu crkvu s kipom Gospe, a po čemu je Gospić dobio ime.

Brojne su legende o nastanku naziva Gospić. Jedna je priča o dvije kneginje od kojih je jedna Gospava osnovala ovdje grad, do teorije da naziv dobiva po hospitiumu u Kaniži kojeg su osnovali karlobaški kapucini (1721. g.), no tada je poznati naziv već ustaljen.

U prvom popisu na području današnjeg grada ili sasvim blizu njega, nalazi se selo Gospojina u nahiji (kotaru) Novi, a 1604. godine kao naselje Gospić.

Temelj današnjeg grada, udaraju dvije turske kule - kula age Senkovića na prijelazu preko rijeke Novčice (danas najstarija kuća u gradu), te kula age Alića, na kojoj se i danas vide ostaci kružnog tlocrta na lokaciji Kulina (poznat kao Rajčić-grad).

Nakon izgona Turaka iz Like, od konca [[17. stoljeće|17.], tijekom 18., a posebice u 19. stoljeću, Gospić dobiva prepoznatljive urbanističke odrednice kao upravno, administrativno, političko, vojno i kulturno središte ličkog prostora.

To je vrijeme izgradnje današnje katedralne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije (1781. - 1783.), gradske kapelice Sv. Ivana Nepomuka, premda je ona već postojala prije 1756. godine (spominje se u gospićkoj Matici umrlih 1759. godine), a na toj lokaciji pored kapelice bilo je i groblje.

Širenjem gradske jezgre i populacije, osjeća se potreba za novim prostorom gradskog groblja, te se ono premješta na današnju lokaciju i gradi kapelica posvećena Sv. Mariji Magdaleni (1856). g.), ujedno zaštitnici Grada.

Od 1729. g. Gospić je sjedište Ličke i Otočke pukovnije, ali i stožerno mjesto, pa je intenzivirana izgradnja za vojne, časničke potrebe - zgrada generala brigadira (1767.), general pukovnika (1798. g.), zgrada za liječnike.

1729. se osniva i prva pučka škola, 1766. njemačka škola, 1799. "normalka", 1823. matematička škola za obrazovanje dočasnika, Djevojačka škola, pa zatim Viša domaćinska škola.

U 19. stoljeću grade se i novi gradski mostovi - preko Novčice 1804. g. i preko Bogdanice 1845. g.

Gradsku jezgru krasi i brončani kip Vodarice Marte, nepoznatog autora, postavljen u čast dovršenja gradskog vodovoda Brušane - Gospić 31. prosinca 1893. g. (pušten u rad 1. siječnja 1894. g.).

Željeznička pruga prolazi 1920., a prvi vlak 1921. godine.

Razdoblje austro-ugarske vlasti, odnosno Vojne krajine, ostavilo je povijesnu jezgru grada, koja je tijekom francuskih prodora i iste, kratkotrajne vladavine (brončani reljef Roberta Frangeša-Mihanovića u spomen na Bilajsku bitku 1809., na pročelju Katedrale), zatim ratna razaranja tijekom I. i II. svjetskog rata, te Domovinskog rata, ali i urbanističkih rješenja u ime razvitka 70-ih godina 20. stoljeća, doživljavaju brojne devastacije i preinake.

Od kraja 19. stoljeća, pa do 1940. godine, Gospić živi intenzivnim životom manje metropole.

Kulturne ustanove su vrlo aktivne, osnutak Matice hrvatske, Hrvatskog sokolskog društva, razvijaju se brojne sportske udruge, građani se angažiraju u osnivanju i radu različitih udruga i društava (Gospićko pjevačko društvo "Hrvat", Dobrovoljno vatrogasno društvo i dr.).

1900. godine u gospićkoj park šumi Jasikovac bilo je tenisko igralište, prvo u ovom dijelu Europe.

No, u političkom svijetu, Gospić proživljava svoju kalvariju. Težak život i gušenje nacionalne pripadnosti u Kraljevini Jugoslaviji pod žandarmerijskim terorom velikosrpskih hegemonista, rezultira Velebitskim, odnosno Brušanskim ustankom 1932. godine.

Nakon 1945. i prestanka ratne opasnosti, Gospić nanovo proživljava nacionalne strahove - pod krinkom državnosti Jugoslavije, brojni nedužni građani odvođeni su na stratište, te im se ni danas ne zna posljednje počivalište. Jedno od takvih mjesta je pored današnjeg gradskog groblja Sv. Marije Magdalene, kojem uskoro predstoji civilizirano obilježavanje dostojno žrtve.

Težnju hrvatskog čovjeka za svojom državnošću i stvaranje moderne države Hrvatske, Gospić je dočekao 1990. godine, no već se iduće godine našao u ratnom vihoru kojem se herojski usprotivljuje i nakon niza vojno-redarstvenih akcija kojima brani svoj teritorij i završetka Domovinskog rata, 1995. godine pristupa obnovi razrušenog grada, izgrađujući danas moderno županijsko središte