Jesen
Jutra postaju hladna. Ozeblo nebo kao da je stavilo šalove oblacima , pa je i tama pokrila moje krajeve. Svakog jutra probudim se u mraku koji mi kao neki stražar stji pred očima.
Jesen je to. Prava , ona gruba jesen u mom kraju.
Ali i ta jesen ima svoje korake , one oštre .....one koje u ljudima izazivaju neku
melanhoniju , i boje u ljudskim mislima farbaju iz jarkih boja u sive boje svetlijih i tamih rastera.
Lišće je već opalo , a da ni primetio nisam da je ta smena na drveću već izvršena.
Ali neki listovi na jabuci ispred mog prozora , kao da su utonuli u onaj završni letnji sam i kao da nikoga nije ni bilo da im poruči da treba da požute , i tek tada opadnu sa grana.
Tako i ja prkosim vremenu , vremenu svoga života , i kao da ni ja nisam imao nekoga ko će mi reći da je vreme da uozbiljim svoje misli i započnem sa mislima sasvim običnih ljudi.
Ne palim svetlo , ne izlazim na ulicu. Pored kamina , pognut posmatram kako se plamen
igra i ispisuje neke reči samo njemu znane. I soba uz plamen iz kamina postaje išarana narandžastim lelujavim trakama koje skakuću po zidu.
Pomislim sve to mora tako biti i kako ću osetiti miris dunje na ormaru , ako nema baš ovakve jeseni.Sve ovakve jeseni su ispunjene emocijama. Ja ovakvu sivu jesen zovem ,,jesen tuge,,